Simbolički likovi europske književnosti

Ne vjerujem da bi moglo biti mnogo kritičarskih nesuglasica oko izbora književnih junaka reprezentativnih za nizove kulturnih razdoblja. Mjerilo simboličnosti širina je označiteljske poruke, koje ne ostaje ograničeno na jednu epohu. Izbor likova neodvojivo je povezan s tipološkim predodžbama.

Zbog svoje mitske aure može se na ishodište staviti Odisej, tip lutaoca i pustolova. Nakon Trojanskog rata slavni Grk putuje prema zemljopisno autentičnoj Itaci, dakle prema domovini i mjestu obiteljskog života. Prema duhu homerskih epova, pripovijedanje sadrži iskustvene ali i bajkovite sastavnice: snagu, čarobnjaštvo, lukavost, vjernost. U svakom slučaju, Odiseja reprezentira motiv lutalačkog života, krcata raznorodnim epizodama. James Joyce je znao zašto je svoj roman Uliks (što je latinsko ime Odisejevo) isprepleo motivima grčkog epa. Jer i suvremeni se čovjek može tumačiti na taj tipološki način. U ovom je kontekstu suvišno prepričavati radnju, ali je smisleno upozoriti na duboko tumačenje Homerova djela u genijalnoj knjizi Mimesis njemačkog i američkog romanista Ericha Auerbacha.

Odisej, grčka skulptura,
2. stoljeće pr. Kr. /  Izvor: Wikipedia

Na putu prema novijim razdobljima nameće se usporedba između dvaju gotovo istodobnih djela, Shakespeareova Hamleta i Cervantesova Don Quijotea. Oba bude onu asocijativnu širinu koja im daje simboličko značenje. Likovi se gotovo uzajamno zrcale: engleski kraljević sumnjičavošću i skepsom tvori antagonista španjolskog zanesenjaka koji zbilju ne vidi kao lažnu nego kao začaranu. Ta je opreka ušla u javnu svijest i stvorila osnovu karakterizacije i sažimanja ljudskih obilježja, u izjavama poput „Ti si Hamlet“ ili „Pravi si Don Quijote“.

Španjolski barok proizveo je također fiktivan lik koji je tijekom vremena poprimio simboličke dimenzije. Njemu nije svojstven duhovni nemir, nego erotički. Međutim, to je „brend“ koji se utisnuo u kolektivnu svijest. S gledišta tvorca romana o Don Juanu djelo je moralitet, dakle igrokaz koji izriče prijetnju i kaznu čovjeku koji nije krepostan, bezbožnom zavodniku žena. Taj je moralitet ušao u svjetsku književnost preko opernih pozornica. Talijanski pisac Lorenzo da Ponte napisao je za Mozarta libreto na svom jeziku: Don Giovanni. Iz izvornika je preuzeo priču o razvratniku, beskrupuloznom i lažljivom zavodniku, pa je sačuvao i moralistički finale: Don Juana proždire pakleni oganj. Naposljetku se oglašava vokalni ansambl koji potvrđuje da je grešnik kažnjen i da kreposni ljudi mogu mirno spavati. S tim je u skladu i trijumfalni D-dur orkestra.

Gotovo dvjesto godina poslije švicarski je autor Max Frisch napisao najoriginalniju inačicu igrokaza o simboličkom liku. Frischovo se djelo zove Don Juan ili ljubav prema geometriji (1953), što treba shvatiti doslovno. Stasitog mladića žene vole, no njemu nije stalo do erotičkih pustolovina nego do intelektualne duhovnosti, čiji je znak ovdje geometrija. I Frisch je očuvao motiv katastrofe; no kako nema pakla, Don Juan inscenira nestajanje s pomoću mehaničke naprave koja ga povlači u podrum. Ukratko, nestaje i mirno se može posvetiti svojoj spoznajnoj sklonosti. Tradicionalni Don Juan je tip, a Frischov se želi oteti tipizaciji koja vodi bezdušnom razvrstavanju.

Ista se problematika ocrtava i u Goetheovu glavnom djelu, u Faustu. Ta je „tragedija“ već odavno svjetski kanonski opus književne naobrazbe, što je neobično jer je ta tvorevina više nego ikoje drugo djelo svjetske književnosti u strukturnom pogledu necjelovita. S gledišta ovog razmatranja odlučujuća je okolnost da je jedina spona Faustov lik. U mnogim ga prizorima prati njegov demonski alter ego, Mefisto. Neke su epizode tako oblikovane da se stječe dojam kako su misli likova izmjenjive, premda Mefisto u načelu zastupa kategoriju zla, a Faust volju za plodnom spoznajom. No budući da je i Faust u svojim težnjama ponekad bezobziran, granice postaju nejasne.

Od svih simboličkih likova svjetske književnosti Faust je svakako najsloženiji i najprotuslovniji. Jedan udio njegove aure zasniva se na mnoštvu interpretacija, također proturječnih. Faustovsko načelo neograničenog spoznajnog napretka neki su kritičari i filozofi, osobito u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, smatrali znakom znanstvene slobode. Danas mnogi smatraju da neograničena sloboda može, u nuklearno doba, dovesti do propasti. Takvo je tumačenje na neobičan način nehotice nagovijestio veliki Pražanin Franz Kafka.

U razdoblju između Goethea i Kafke ne postoji nijedan lik čije bi dimenzije izazvale predodžbu o simboličkoj širini. Ni, primjerice, Hugoovi ili Flaubertovi likovi, ni protagonisti kod Gogolja ili Dostojevskog nemaju dovoljno egzemplarne snage. To se tiče i Tolstojevih likova.

Prividno je posve neobično što je auru simboličke širine postigao književni lik koji nema ni tradicionalno ime. To je K. u Kafkinu romanu Der Prozess (oko 1914, objavljen posmrtno 1925). K. ima univerzalno značenje jer se može shvatiti kao metaforička, vjerska, egzistencijalna, sociološka i politička šifra. Jednoznačno se ona ne može odgonetnuti, a pogotovo se ne može svesti na mutnu alegoriju. K. se nalazi u nerješivu položaju: mora se braniti pred nekim imaginarnim sudom, a nije svjestan nikakve krivnje. Jednako su zagonetni drugi likovi tog romana. Sve je obilježeno nerješivošću, pa tako i apsurdan svršetak.

Sveobuhvatnost u zamisli Procesa zrcali razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, kad su stvarna iskustva potvrdila usporedbu s piščevom fikcijom. Otada ne prestaju bezbrojni pokušaji izlaganja argumenata u korist pojedinih tumačenja. Jedno je sigurno: literatura o Kafki narasla je do nepreglednih razmjera. Simbolička širina Kafkina lika kanonizirana je ili, drukčije rečeno, bezbrojne životne situacije doživljavaju se kao kafkijanske. A to je izraz koji nema jezičnih granica.